Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine
Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine nacionalni je praznik koji se obilježava 1. marta svake godine, a kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je na preporuku Arbitražnerat.
Punoljetni građani Socijalističke republike Bosne i Hercegovine glasali su o nezavisnosti Bosne i Hercegovine nareferendumu na kojem je jedino pitanje bilo:Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?[1]
Nezavisnost su snažno podržali uglavnom Bošnjaci i Hrvati, dok je veći broj Srba bojkotirao referendum[2] usljed SDS-ovog poziva da Srbi ne glasaju na referendumu. Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7%[2] glasalo je za nezavisnost, a 0,3% protiv te odluke. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i Alija Izetbegović 6. marta 1995, neposredno nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.
Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština Republike Bosne i Hercegovine, 28. februara 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan nezavisnosti obilježava samo u jednom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno uFederaciji Bosne i Hercegovine.
Parlament je 28. februara 1995. donio odluku da se 1. mart slavi kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.[3][4] Dan nezavisnosti prvi put je proslavljen 7. aprila 1995. Evropska ekonomska zajednica priznala je ovaj dan kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.[5]
1. mart se obilježava kao Dan nezavisnosti Bosne i Herecgovinejoš od 1992. godine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine, u Bosni i Hercegovini, održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine od SFRJ. Većina Bosanaca i Hercegovaca izjasnila se tada pozitivno - glasali su za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana.
Prema statističkim podacima, na referendum je izašlo oko 64,31%građana s pravom glasa, a za nezavisnost BiH glasalo je njih oko99,44%. Mnogi bosanskohercegovački Srbi su, prema instrukcijama njihovog političkog vrha, bojkotovali referendum, misleći da će tako onemogućiti ispravnost i legalnost istog.
BiH je dakle, proglasila svoju nezavisnost 1. marta 1992. godine, a kao odgovor na referendum, srpske paravojne formacije postavljajubarikade u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima u kojima počinje prava agresija na građane BiH.
Zemlje članice Evropske zajednice su 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu. Republika Bosna i Hercegovinaje 22. maja 1992. godine postala članica Organizacije ujedinjenih
Uspješnim otporom građana Republike Bosne i Hercegovine agresiji i zalaganjem Vlade Republike Bosne i Hercegovine za multietničku i demokratsku državu ravnopravnih naroda, BiH je očuvala svoj državnopravni i historijski kontinuitet. U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. potpisan je mirovni sporazum, čime je neslužbeno završena agresija na BiH. Konačni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995. godine, a Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u evropskoj porodici država.
Prema ugovoru Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu. Ustav je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za euroatlantske integracije. Bosna i Hercegovina se nalazi pod svojevrsnim međunarodnim protektoratom, gdje vlast drži kancelarija OHR-a (tzv. Ured Visokog predstavnika).
28. februara 1995. godine Skupština Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu donijela je odluku kojom je 1. mart proglašen Danom Nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Početak rata u BiH
Odmah nakon izbora, Srbi osnivaju po općinama nelegalna "nacionalna vijeća", koja u proljeće 1991. prerastaju u "zajednice općina", a ove pak od rujna do studenoga u pet srpskih autonomnih oblasti: Bosansku krajinu, Sjevernu Bosnu, Semberiju,Romaniju i (Istočnu) Hercegovinu. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu, u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u Bosni i Hercegovini nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske te sudjeluju uvelikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.
U scenariju nasljeđenom iz Hrvatske, Srbi u Bosni i Hercegovini raspisuju za 9 i 10. studenoga 1991. godine referendumsrpskog naroda. Srbi na tom referendumu izglasavaju stvaranje samostalne srpske republike na teritoriju Bosne i Hercegovine s namjerom da se priključe ostacima Jugoslavije. Središnja vlast u Sarajevu će referendum uskoro proglasiti protuzakonitim. Srpski članovi Skupštine, napuštaju središnji parlament u Sarajevu i formiraju Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. listopada 1991. što označava kraj troetničke koalicije, koja je vladala nakon izbora 1990. Srpske autonomne oblasti proglašene su Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom, 9. siječnja 1992., dok je 28. veljače donijet Ustav, u kojem je proglašena dijelom jugoslavenske federalne države.Stvaranje hrvatskih zajednica[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini
Ne dovodeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, kao vrhovna politička i društvena institucija Hrvata u Bosni i Hercegovini, zalagao se za njezino ustrojstvo kao složene federativne države konstituirane od samoupravnih, uvjetno rečeno nacionalnih, teritorijalnih jedinica.
HDZ zaključuje da Predsjedništvo BiH, svojim neodređenim stavovima i Vlada BiH svojim konkretnim mjerama ništa nije kvalitetnije poduzela za rješavanje nastale sitacije; polarizacija na nacionalnoj osnovi u potpunosti je paralizirala Skupštinu BiH, a HDZ-ovi zastupnici su postali marionete politike SDA; Ministarstvo obrane BiH nijemo gleda mobiliziranje rezervista u BiH, dok naoružuane četničke bande šire paniku i nered, a gospodarstvo je u potpunom kolapsu.
Na prekretnici, hrvatsko se samoorganizirano djelovanje posebice snažno očitovalo osnivanjem niza teritorijalno-samoupravnih hrvatskih zajednica. Prva takva zajednica bila je Bosanska Posavina, koja je osnovana 12. studenog 1991., slijedile su Herceg-Bosna 18. studenog 1991., Usora 14. siječnja 1992. i Srednja Bosna 27. siječnja 1992. godine.
Republika Bosna i Hercegovina[uredi VE | uredi]
Nakon što je u listopadu nastala neformalna hrvatsko-muslimanska koalicija, koja je donijela Memorandum o suverenosti BiH, tijekom čijeg su donošenja zastupnici SDS-a bojkotirali Skupštinu, nastavljene su daljnje aktivnosti prema neovisnosti.
Na razini Predsjedništva i Vlade SR BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a SR BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.
Badinterova komisija u svom mišljenju broj 4 o Bosni i Hercegovini, izjavljuje da neovisnost Bosne i Hercegovine ne treba priznati, jer ta zemlja još nije održalareferendum o neovisnosti. SDA i HDZ zajednički pristaju na Carringtonov plan, upućuju zahtjev za neovisnošću BiH i izglasavaju Deklaraciju o suverenosti BiH, u prosincu 1991.[14] 25. siječnja 1992. godine, sat vremena nakon što je odgođena sjednica, Skupštine SRBiH na poticaj EZ poziva na referendum o neovisnosti.[15]
U konačnici, usuglašeno djelovanje SDA i HDZ-a okrunjeno je početkom travnja 1992. međunarodnim priznanjem BiH. Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine je proveden 29. veljače i 1. ožujka 1992. Glasovalo je ukupno 2.073.568 glasača, odnosno 63,6 % biračkog tijela, od čega je 99.7 % bilo za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Dana 4. travnja 1992., krnje Predsjedništvo SR BiH (bez Srba) u Sarajevu proglasilo je izmjenu naziva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina, a neovisnost je proglašena 5. ožujka. Na temelju afirmativnih rezultata referenduma, Europska zajednica priznaje Bosnu i Hercegovinu 6. travnja, Sjedinjene Američke Države, 7. travnja, a u Ujedinjene narode, primljena je 22. svibnja 1992.
Unatoč zajedničkom djelovanju na postizanju neovisnosti, SDA i HDZ radikalno su se razlikovale u svojim stavovima prema unutrašnjem uređenju. Predstavljajućinajbrojniju etničku zajednicu, za koju se u skladu s demografskim trendovima moglo pretpostaviti da će vrlo skoro steći apsolutnu brojčanu nadmoć, SDA se zalagao za unitarnu, etnički centraliziranu BiH, po principu "jedan čovjek, jedan glas". Ne dovodeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, HDZ se zalagao za njezino ustrojstvo kao složene (kon)federativne države konstituirane od samoupravnih, uvjetno rečeno nacionalnih, teritorijalnih jedinica, što će se očitovati stvaranjem hrvatskih zajednica.
Takvo će se mimoilaženje u stavovima, očitovati pri samoj eskalaciji rata jer će zastupnici HDZ-a napustiti Skupštinu i Vladu, a s obzirom da su to učinili zastupniciSDS-a, još u siječnju 1992., iste prestaju s radom. Isto će se dogoditi u Predsjedništvu, no tu će upražnjena srpska i hrvatska mjesta biti popunjena ljudima, podobnim bošnjačkoj politici. Iako međunarodno priznata država, Republika Bosna i Hercegovina će, de facto, postati isključivo muslimanska državica, na teritoriju, koji je pod svojom kontrolom držala Armija RBiH.
Ustavni sud RBiH, sačinjen većinom od Bošnjaka, proglasit će Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, nelegalnom 14. rujna 1992. godine iako je ona osnovana sukladno tadašnjim ustavnim rješenjima (ustav SR BiH) o osnivanju zajednica općina.
Grb i zastava Republike Bosne i Hercegovine, kao i himna Jedna i Jedina, usvojena u rujnu 1992., postaju nacionalni simboli Muslimana. Predsjedništvo RBiH donosi novi ustav 24. veljače 1993. Na Prvom bošnjačkom saboru, 27. rujna 1993., Muslimani su promijenili svoje ime, postali su Bošnjaci. Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994., unutar Republike Bosne i Hercegovine, stvoren je zajednički, bošnjačko-hrvatski entitet, Federacija BiH. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma, 14. prosinca 1995., bošnjačko ime je potvrđeno, a Republika Bosna i Hercegovina, kao izravni i glavni prethodnik današnje Bosne i Hercegovine, prestala je postojati.
Nema komentara:
Objavi komentar